Žarko Milenić

Upitnik: Pisac Ž. M.

2009-02-06T05:01:00.001+01:00

Datum rođenja: 14.01.1961
Mjesto rođenja: Brčko
Horoskopski znak: Jarac

Osobne preferencije

Bioritam:  Jutarnji tip. Uglavnom pišem prije podne, a poslije mogu prevoditi. Poslije 18 h već teže funkciniram, a od 22 h nikako.

Knjige:  Radomir Konstantinović, J. L. Borges, G. G. Marquez, Henry James, Bruno Schulz, Yukio Mishima, Čehov, Leonid Andrejev, Andrej Platonov, Čapek, A. N. Tolstoj, Franz Kafka, David Albahari, Stanislaw Lem, H. C. Andersen, Ray Bradbury, Robert Sheckley i dr.

Glazba:  Klasika - Debussy, Ravel, Chopin, Dvořak, Mahler i dr; Rock – Queen, The Beatles, Sting i dr., Elektronika – J. M. Jarre, Tangerine Dream, Isao Tomita i dr; Pop – Vice Vukov, ABBA, Simon and Garfunkel; jazz, općenito etno itd.

Film:   Tarkovski, Eisenstein, Kurosawa, Bergman, Kubrick, Hitchcock, Chaplin, Braća Marx, Woody Allen, Miloš Forman, King Hu, Zhang Yimou, Puriša Đorđević, Vatroslav Mimica i dr.

Zemlje & gradovi:   Države: Rusija, Kanada, Mađarska, Slovenija, Makedonija, Italija, Nizozemska i dr.

Gradovi: Berlin, Moskva, Amsterdam, Venecija, Pariz, Budimpešta, Dubrovnik i dr.

Internet:  www.knjizevnost.org; www.net.hr, www. booksa. hr,www. russian.slavica.org i naravno nezaobilazni "google".

Kućni ljubimci:  Mačke, papige i ribice.

Hobi: Filatelija i skupljanje minijaturnih knjiga. U zadnje vrijeme se rjeđe tome posvećujem.

Prikaz: Quignard (2004)

2009-02-05T12:01:00.001+01:00

Žarko Milenić

KRATAK ŽIVOT

Pascal Quignard: TERASA U RIMU, preveli Saša Sirovec i Zlatko Wurzberg, Litteris, Zagreb, 2004.

Pascal Quignard rođen je 1948. godine u Verneuil-sur-Avreu. Jedan je od najboljih i najplodnijih francuskih suvremenih romanopisaca i esejista. Osim književnošću bavi se i muzikologijom te proučavanjem antike. Od 1994. je profesionalni pisac. Za trilogiju "Posljednje carstvo. Lutajuće sjene" dobio je nagradu Gouncourt. Za roman "Terasa u Rimu" Quignard je dobio Veliku nagradu Francuske akademije.

Stjecajem okolnosti u Hrvatskoj su 2004. godine objavljena prvi put čak dva Quignardova romana – "Sva jutra ovoga svijeta" i "Terasa u Rimu". Ono što je karakteristično za njih također je karakteristično za cijeli romaneskni opus. Quignard za temu svojih romana uzima ljude iz povijesti. Piše elegantnim, pročišćenim, visokim poetskim stilom

U romanu "Terasa u Rimu" govori se o životu slikara Geoffroya Meaumea čiji je lik plod Quignardove mašte. Meaume je rođen u Parizu 1617. godine a umrijet će u Utrechtu 1667. godine. Pripadao je školi slikara i grafičara koji su prikazivali stvari koje je većina ljudi smatrala vulgarnim. Meaume se selio od grada do grada od Brugesa, Antwerpeena, Mainza, Pariza, Londona do juga Italije. Najviše se zadržao u Rimu. Njegov atelje je imao terasu na Aventinu. U Rimu je načinio gravure koje su bile zapaljene na javnom trgu.

Preokret u Meaumeovom životu bila je mladenačka ljubav njegovog života prema Nanni Veet Jakobsz. Njezin zaručnik će Meaumeu baciti u lice dušičnu kiselinu od čega će postati rugoba.

Ovaj roman je ispričan slikarskim postupkom chiaroscura. Riječ je o kratkom, poetski pisanom romanu dužine svega 90 stranica koji će nas najprije podsjetiti na poznate kratke romane Marguerite Duras, kakav je, primjerice, "Ljubavnik. Također i na sjajne romane Marguerite Yourcenar, ponajviše na "Crnu mijenu", također povijesnom romanu u kojem je riječ o životu jednog filozofa.

Poglavlja u romanu "Terasa u Rimu" su kratka, poneki od svega nekoliko rečenica. Navest ću znakovitu rečenicu iz XX. poglavlja u kojoj se nalazi i naslovna sintagma cijelog romana: "Postariji čovjek, zatvorenih očiju, bijele brade, ruku položenih između bedara, na terasi, u Rimu, u predvečerje, u zlatnom sjaju zalazećeg sunca, sretan da je slobodan i na životu, između vina i sna."

Svako poglavlje ovog sjajnog romana doima se kao slika, isječak iz kratkog ali zanimljivog i bogatog života ovog ukletog slikara.

Objavljen u biblioteci "Europski glasnik" gdje se objavljuju prozna djela prvotno objavljena u tom sjajnom godišnjaku "Terasa u Rimu" Pascala Quignarda jedan je od niza literarnih otkrića urednika Dražena Katunarića.

Phesme: Ponavljači (2007)

2009-02-04T08:47:00.001+01:00

Žarko Milenić

P O N A V L J A Č I

PROLAZNICI

TAMNI VILAJET

Nakon svega

ostaje nam kajanje.

I čemu izbor?

ZID

u početku samo zemlja

kasnije i zid

zemlja na zemlji

s mjeseca se

vidi samo zid

3 - 2 = 1

protiv Jednoga

trebalo nas Tri

jednoga smo oduzeli

Trojicu nas zapamtiše

dvojicu sam oduzeo

i ostao Jedan

zauvijek

opet ih se

urotilo Tri

na mene jednoga

PRAVEDNA KLIJEŠTA

Nekada samo su krivcu

Rezala ruke

Kasnije svakomu

U Muzeju Srama

Leže do giljotine

Legendu o njima

Pričaju djeci pred spavanje

STRIC

Pred nogama mojim

Leži glava mog sinovca

Dugo ga vidio nisam

Bože me prosti

S prosjacima živio

Dvor mi zasmrdio

Mada je imao pravo

Narodu sasvim svejedno

Tko na prijestolju sjedi

ČAJ

Grofica se izvezla kočijom

u pet po podne

da popije čaj s mladim

ljubavnikom bez pedigrea

Nisu čaj ni pili

al se tako kaže

DVORSKI MUDRACI

Masne su stranice knjiga

Od vaših pustih dodira

Mudrost se taloži

U vašim želucima

I pada po usmrdjelom

Zakonu gravitacije

KRALJ

Još jedan kralj je mrtav

Ni kraljevi više nisu

Što su nekad bili

Jedna litra plave krvi

Opet pala na burzi

Za kralja teško ćete

I ragu dobiti

POJEO VUK MAGARCA

Sve je dobro

što se dobro svrši

pojeo vuk magarca

nije mi ga majka rodila

i suzu neću pustiti

Čuh da me prokleo

što mu ne pomogoh

Da i mene isto snađe

Nije vjera tvrda u jačega

PSI I KARAVANE

Novu su karavanu

ispratili stari psi

opet lajući

u vezanom stihu

MONA LIZA

Možda bolno zaključan osmijeh

Danas bulje sitne oči

U obješen rebus

Daleko ispred Leonardo

Jedini zna rješenje

Je l' spavo s modelom?

U lice uzidan orkestar

Smiješno s novim

Osmijehom sve skuplja

ROBINSON

Tuđa stopa

na mom otoku

Idem po barut

Kruh i sol

čuvam za sebe

DIKTATOR

Skromno postavljen stol

ni traga crvenoj boji

Društvo mi prave

Laookon & sinovi

Za bolji tek

DIDI I GOGO

Čekali su Godota

Strpaše ih u zatvor

Ujutro ih pustiše

Ipak nisu krivi

Čekali su Godota

Strpaše ih u ludnicu

Ujutro ih pustiše

Ipak nisu ludi

Čekali su Godota

Strpaše ih u dom

Ujutro ih izbaciše

Godot nije došao

platiti smještaj

Čekali su Godota

Nikom nisu smetali

RATNICI

U borbu poslani mi

Ubojice lopovi lažovi

Ako se vratimo dobro je

I ako ostavimo kosti

Koliko će još ološa

Na zemlji počivati?

USUD

varijacija na pjesmu "Slučajni susreti" Katsumi Tanake

Što nisi znao

sad možeš znati:

Žena suđena tebi

već tri je stoljeća mrtva

Tvoj najbolji prijatelj

još ni rođen nije

Sad umri sam

onako prokleto sam

kao i rođen što si

EPITAF ZA MICKEYJA MOUSEA

Ovdje leži crnokožac

(To za miša nije bitno)

Volio ga Zapad

Nešto manje Istok

Nikad nije

Oženio Mini

PONAVLJAČI

SVJETLO

Nestade svjetla

još jedan smak svijeta

zgasnula kutija

što se ceri i blebeće

i sad htio ne htio

moraš razgovarati

U početku bijaše Riječ

I bi Svjetlo

PRVI DAN U ŠKOLI

Dva po dva

U tri reda

Neprozirna okna

Za početak

Švrljasmo klupko

Tko nije htio

Dobio je pljusku

30

U tridesetoj počinjem

kada su spiljski ljudi

prestajali raditi živjeti

mladi starci tek su

dočekali prvu unučad

Nisam više mlad

i teško da ću moći

stići ijedno dijete

SEMAFOR

Zeleno je kratka mladost

Žuto tren pobjede

A crveno gnjevna starost

PONAVLJAČI

Ponavljači greške

Pljuju maze

I kolju se tupim nožem

Brišu retrovizore

Drugi samo prolaze

Netko mora i ostati

UČITELJICA

Od učiteljice historije

ne naučih kako se živi

sve njene riječi zaboravih

osim tvrdnje da ovo stoljeće

započe 1. 1. 1900.

Sagnuh glavu u zadnjoj klupi

Njen najgori učenik

POVRATAK

Zauvijek napuštam

Moj školski sat

Moj tutor se hvata

Za glavu konačno

Uvjeren da nisam sazrio

Na mostu svjestan

Pravoga povratka

TERET

Upozoriše me: moje

ruke mogu podići i teže

stvari od pera

Ne žele još jedan

teret na društvenoj grbači

U bilješci o piscu

ću se hvaliti:

Obavljao najteže

fizičke poslove

Oni ako i uzmu tešku

knjigu u ruke

iznenadit će se:

zar je on sve to vrijeme

stigo i pisat?

ZGUBIDAN

gledam dok se žure

platili da rade

kumovi, rođaci, kolege

plaćeni da rade

u radnu knjižicu

upisan im novi dan

moja je ko nova

da sam bar i ja

PRED OGLEDALOM

Kad ću moći

pred ogledalom reći:

Stvari idu svojim tokom

I pri tom ne zijevnuti

već podrignuti

snažno i pošteno

NITKO I NIŠTA

O toj smo temi dugo raspravljali

Dok na kraju nisam priznao:

Ne radim niti sam radio

Pogleda me sažaljivo

I zatvori adresar

Nisam se naljutio

Ni ja ne bih u svoj upisao:

nitko i ništa

STANAR

Stanar sobe

tri sa tri

Izlazi

Plaća i čeka

Uzlazi

Podgrijava nadu

KORIST

Pročitah vaš oglas

Što bih priložio uz molbu?

Ništa. Od tvoje pošiljke

korist će imati samo

pošta, jer

primljeni već radi

Zašto platiste oglas?

Po sili zakona

korist imaše samo novine

Zalupih slušalicu

Tako prođe još jedan

beskoristan dan

UDRUŽENJE BRZIH

Sanjaju debele oblake

i slomljene kazaljke

Žure da čekaju

Čekaju da žure

TREBA

Treba katkad

kao zmija

kriti noge

harlekinski

štucati

kao kameleon

ŠKOLJKA

Nešto nije u redu

s ovom školjkom

na zrnce pijeska

ne uzvrati biserom

Tako drugo, treće...

Dok ne skonča

Perem ruke u akvariju

Tko za školjkom plače

KAO NEKAD

I sad kao nekad

Prave žene krivi muževi

Poslije ispravno ostavljaju

Pa biraju još gore

Zaborave djecu i žene

Imena živa i mrtva

ima i gorih stvari

A tek mozak zakovani

koji svraka popi

Kao ptičji ručak

njen zagori il nepečen

Kaže da ja kuham

nisam vesla siso

Ako hoćeš znat

Takvi su vam muški

A ni one nisu bolje

Kada nema trećeg spola

Dobar je i ovaj

Kakav je takav je

Kud si gledala

Osta ćorav kod očiju

ZAJEDNO SMO

Zajedno smo opet kažeš

Nismo ono što smo bili

Dal će reći da smo bili

Oni treći što će doći

Imena se lako tope

Mada nismo tek od jučer

Zajedno smo ipak kažeš

KRAJ

Ovo je kraj,

ja te volim,

ovo je kraj.[1]

Ja te ne volim

i nikad te nisam ni volio.

Al šećer uvijek

ostaje za kraj.

POSLJEDNJA POSTAJA

Na posljednjoj silazim postaji

Mala moja zajedno smo

Ne do groba već do groblja

Gdje ispod križeva trulih

Leže gnjila trupla

koja nikad nići neće

UMRI

Umri na primjer

petkom u pet

po podne

Ljudi umiru samo

s lutrijom u džepu

UMIRU DOBRI

Umiru dobri, gadovi ostaju

O toj tvrdnji

ne želim raspravljati

Ako je i točna

ja nisam živi dokaz

LOV

Na kraju

kad nam nije uspjelo smaknut

niti jednog vrapca

ne preosta nam ništa drugo

do gonit jedan drugog

i puškom ciljat

u stražnjicu

NA KRAJU

kada su svi putevi spoznati

svi krajevi naslućeni

sve mogućnosti ispitane

preostaje još samo

živjeti

[1] Robert Sheckley

Interview: Žarko Milenić (Razgovarao Davor Banović, 2000)

2009-02-03T09:45:00.001+01:00

INTERVIEW sa Žarkom Milenićem

Razgovarao: Davor Banović

Intervju s piscem Žarkom Milenićem objavljujemo povodom njegova objavljivanja zbirke priča za djecu OD ŠKOLE DO KUĆE, u zajedničkom izdanju izdavačkih kuća RINAZ i GRAFTRADE iz Rijeke.

Vi se već dugo bavite pisanjem. Kada ste, gdje i kako počeli?

Počeo sam davne 1976. godine kao petnaestogodišnji gimnazijalac u mom rodnom gradu u Brčkom kada sam napisao prvu priču. Četiri godine kasnije objavio sam prvu priču pod naslovom "Ivanovi puževi". Uvrštena je u ovu knjigu.

Trenutno živite u Rijeci, a ranije ste živjeli u nekoliko gradova, i možda opet selite. Otkud tolika seljenja? Služe li vam ona kao inspiracija za pisanje? Vaš roman "Preludij", napisali ste u Osijeku.

Selio sam se iz egzistencijalnih razloga svaki put u nadi da će mi na novoj adresi biti bolje. Volio bih se konačno negdje skrasiti. Još uvijek nemam stalni posao i još uvijek sam podstanar. Seljenja me nadahnjuju i ono što mi se događa prenosim na papir. Naizmjenično u Osijeku i Bizovcu sam živio deset godina i mjesto radnje "Preludija" te još nekih mojih djela je Osijek te izmišljeni grad Bukač.

Recite nam nešto više o svojim romanima! Koji vam je najdraži i zašto?

Napisao sam više romana a objavio tri. Jedan je fantastični, drugi ljubavni a treći znanstveno-fantastični. Mogu pisati bilo koji literarni žanr i roman koji se događa bilo gdje. Najdraži mi je moj prvi objavljeni roman "Pojela ih kiša". Napisan je u jednom dahu za mjesec dana ali dugo je bio planiran. Mislim da sam u njemu uspio jednu složenu zamisao prenijeti na papir bolje no što je slučaj u drugim mojim romanima.

Recite nam nešto o vašoj novoj knjizi za djecu! Kako je nastala? Kojoj dobi je namijenjena?

Želio sam moje priče za djecu, od kojih su neke objavljene u časopisima, skupiti na jednom mjestu. Godinama sam zbirku dopunjavao i izbacivao priče koje sam smatrao manje uspješnim. Nadahnuće sam našao u mom djetinjstvu u Brčkom ali i u promatranju moga sina Leontina i kćerke Izabele kako rastu. Kćerki je knjiga i posvećena. Knjiga je namijenjena učenicima osnovne škole i to kako nižih tako i starijih razreda.

Jeste li se osim ove vaše nove knjige prije bavili pisanjem za djecu?

Ove priče su prvo što sam pisao za djecu. Kasnije su nastala tri igrokaza i roman posvećen mom sinu. Ali to još nije objavljeno.

Planirate li se još baviti pisanjem za djecu? Priča se da je ono teže od pisanja za odrasle.

Započeo sam novi roman za djecu koji je ustvari bajka kao i napisani roman "Leon, čarobnjakov učenik". Maksim Gorki je izvrsno rekao: "I ono što je najbolje za djecu je tek dobro." Vrlo je teško pisati za djecu. Ali meni to pričinjava zadovoljstvo pogotovo kad vidim da se djeci sviđa. Tako su učenici škole "Braće Radić" iz Gunje komentirali neke priče iz ove knjige još dok su nastajale.

U našoj školi, kao i u svakoj drugoj, ima učenika koji vole pisati, i žele se možda u budućnosti posvetiti pisanju. Imate li možda poruku za njih? Ima li uopće recepta kako postati dobar pisac?

Pisanje se uči iz knjiga. Poznati pisac Arthur C. Clarke savjetovao je mladim piscima da čitaju jednu knjigu dnevno. Kao mladi pisac ja sam taj savjet bio prihvatio. Nećete postati dobar pisac ako nemate talent za pisanje. On ne mora biti izuzetan ali bitno je da ste vrijedni i uporni. Uspjeh će doći sam po sebi.

(2000)

Haiku: Velika Kola

2009-01-30T14:11:00.001+01:00

VELIKA KOLA

haiku

ZIMA

Prosinac.

Stari jelen žvače

iz čuvarove ruke.

Zimsko jutro.

Prolaznike promatraju

mali bolesnici.

Napušten kolodvor.

Brojčanik

bez kazaljki.

U restoranu -

zalogaj sukiyakija

zalijeva colom!

Srebrno pero.

Kao nokti

darodavca.

Tko sada

s Paga gleda

Velika Kola?

Javni zahod.

Netko je ukrao

toalet papir.

Obješene fotografije

skrivaju

paučinu.

Otvara vrata.

Sipaju vrelu juhu.

Nepoželjan gost.

Opet ću te vidjeti

mada spalih

tvoja pisma.

Ni onog parka,

ni one klupe,

nas kao nekad.

Udubljen jastuk.

Sumorne misli

U magleno jutro.

Nesta smiješka.

Poštar donio

samo račune.

Zaboravih razlog

ali i dalje

ne govorim s bratom.

Ja tužan, ti veseo -

udaljeni slušamo

istu emisiju.

Iako nema

tragova u snijegu, otvaram

poštanski sandučić.

Isto ogledalo

i sada je preda mnom.

A tebe nema.

Otvorena knjiga u snijegu.

Mladić sa slike u boji

leti visoko.

Samo šapa trag

po jutarnjem snijegu.

Veljača.

Bijela jelka.

Šareni prozor.

Gdje su mi sanjke?

Nova godina

opet je prošla.

Prljavi snijeg.

PROLJEĆE

Ubio muhu

na prvi dan

proljeća.

Okopnio snijeg.

Samo lonac ostao

od snješkovog ruha.

Oslušni more

ove martovske noći.

Umorno muči.

Beba od krpe

taman legla

u riblju konzervu.

Pčela u staklo.

Pomognem li joj -

ubost će me!

Autocesta.

Brončane mrlje nafte.

Spljoštena žaba.

Asfaltirana ulica.

Djeca se ne mogu

klikerati.

Sviraju Debussyija.

Netko u gledalištu

istresa sline!

U vitrini

čami

neraskinuta knjiga.

Stara učiteljica

u sumrak zalijeva

ukradenu ljubicu.

Proljetna šetnja.

Šarov nema rep

kao ni ja.

Proljetna kiša

pokvarila

književnu večer.

Proljetna kiša.

Starice spominju

jesen.

I ovog puta

bacili smo mačiće.

Peremo ruke.

Bačeni mačići

nemaju kome

presti.

Sam u kućici.

Ni za golog rođaka

puž nema mjesta.

Utorak.

Jedan po podne.

Kad dolazi ona.

Opet te sanjah.

Ti mene

nijednom.

Treće pismo.

A ne čuh

ti glas.

Dvogledom

gola okna

traži voajer.

Na sastanak žurim.

Vlak se vuče

kao kornjača!

Usamljeni žabac

doziva dragu

iz druge bare.

Učiteljica pokidala

kalendar. Učenici

križali dane.

Kukuriče pijetao.

Nezaposleni mladić

psuje nedjelju.

Grlica:

"Ma-ri-ja,

ku-puj kruh!"

Svibanjsko podne.

Pas leži u hladu,

te opet na suncu.

Trešnja kraj puta.

Prolaze suha usta.

Vratove krive.

LJETO

Igraju karte.

Dječak ne shvaća

zašto ih kriju.

Beethoveenova Peta.

Netko skladno

kuca na vrata.

Strašilo u polju?

Stari prosjak

hrani vrane!

Ustajem rano.

Trljam oči. Mjesec

i sunce - zajedno!

Zvjezdano nebo.

Ne znam što bih upisao

u tvoj spomenar.

Stara ćuprija.

Pod njom rijeka reče,

nad njom koraci.

Kako lijeno

protječu ljetni dani.

Ne pišem pjesme.

Riječna pličina.

Ribe bježe

u auto gumu.

Nesta svjetla.

Rekvijem posvećen

umrlom svicu.

U vrtu rajčicu

kokoši kljucaju.

Krvari.

Ponoć.

Okrugli mjesec

nad raskrižjem.

Raskrižje.

Četiri babe

ogovaraju.

Na krnjoj murvi

mrmlja

matori vrabac.

Iako nije

i ovaj zovu

Crni Vrh.

Žega.

Vrapci jedu

iz psećeg tanjura.

Stara vodenica.

Rijeka zalud teče.

Zabravljena vrata.

Ispod kamena

cijeli

svijet buba.

Kroz prozor

ulazi

prašina s ceste.

Kroz rešetke

ljudi su majmunima

smiješni.

Visoki jablan.

Ne mari za zvijezde

vrba do njega.

Juri vlak.

I lijevo i desno -

vojska suncokreta.

Jezersku tišinu

remete skokovi riba

i zamasi vesala.

Ne idem

da se ne bih vratio.

More dolazi k meni.

Gusta mreža

poklapa dva

spojena leptira.

Žega.

Pas i mačka

zajedno u hladu.

Bijeli oblaci -

ogledalo

zapjenjenog mora.

Iz mora uzima

živu ribu. Vraća

glavu i drob.

JESEN

Na antene

slijeću samo

svrake.

Zbunjen zastao

u slijepoj ulici

oštrač noževa.

Slika kraj prozora.

Pada kiša

i lijevo i desno.

Nedovršen kip

ostao u dvorištu.

Jesenja večer.

Bijelo vino.

Voda nije

tako mutna.

I on će doći

mada odavno mrtav.

Ti čitaš pjesme.

Posjekli bagrem.

Pod tom sam krošnjom

mislio na te.

S jasenom

umire

i njegov hlad.

S jasenom

ubiše

i njegov hlad.

Jesenji vašar.

Ponavljači

bježe s nastave.

Tri reda klupa.

Neprozirna okna.

Prvi dan u školi.

Staračke ruke

grčevito stišću

posljednji roman.

Jesenje jutro.

Opali list kestena.

Žuta sjećanja.

Kaktus u kalju.

U pustinji

ne bi uvenuo.

Izgubljen obiteljski

album. Žuta,

neznana lica.

Nova osmrtnica.

Prvi put čujem

za to ime.

Mutno staklo.

Škiljavo sunce.

Mamurluk.

Kišni petak.

Hoće li subota

ista biti?

Ne pada.

A kažem da

ne volim kišu.

Prije no što

odu na jug -

gledaj ptice!

Gledam prolaznike

i slažem

pasijans.

Poklopljene kazaljke.

Nitko nema vremena

misliti na me.

Nezavršeno pismo

čeka svršetak

TV emisije.

Sezona lova.

Olovni pad

neparnog fazana.

Sezona lova

Crveni mlaz

pretječe zeca.

Sezona lova.

Lavež pasa,

lavež gospodara.

Pokop na kiši.

Zar je i nebo

zaplakalo?

Pokop na kiši.

Smiješe se oni

s kišobranima.

Studeni.

Umirovljenik spaljuje

svoje stihove.

Ugašenu svijeću

na majčinom grobu

ponovo pale.

Priča: Nepoznati dramatičar

2009-01-29T09:25:00.001+01:00

NEPOZNATI DRAMATIČAR

Da je on dramatičar znala je njegova žena, kum i dva prijatelja. Zato je Nepoznatom Dramatičaru pala na um genijalna ideja. Pisat će novu dramu u Velegradu javno!

Nepoznati Dramatičar je posjetio Direktora Drame Narodnog Kazališta. Ovaj, iako je dvorana prije podne zjapila prazna, nije bio voljan da je ustupi besplatno. Dugo su se cjenkali i onda pružili jedan drugom ruku.

Dramatičar je postavio natpis na vratima zgrade Kazališta pisan njegovom rukom:

POGLEDAJTE VAŠEG SUGRAĐANINA KOJI PIŠE DRAMU UŽIVO! ULAZ BESPLATAN!

Nije bilo baš puno zainteresiranih. Većina je navratila da se ogrije i popriča s kolegom ili kolegicom ovdje, a ne u kavani gdje se mora naručiti piće. Tu se našao i pokoji zaljubljeni par slobodnijih nazora.

Ovo je groteska!, pomisli Nepoznati Dramatičar.

Jednog dan navrati grupa besposličara. Tražili su od Nepoznatog Dramatičara da žonglira ili guta vatru. Ili da bar dubi na glavi.

Ovo je komedija!, opet pomisli Dramatičar.

- Jedino što znam to je da pišem - stavio im je Nepoznati Dramatičar do znanja.

Pročitao je neku anketu među svjetskim piscima. Pitanje je bilo: "Zašto pišete?"

Beckett je dao najkraći odgovor:

To je jedino što znam!

Zatim su tražili od Nepoznatog Dramatičara da piše na glas.

Ovo je farsa!, reče Nepoznati u sebi.

- Ja ne prepisujem, već pišem iz glave - rekao je na glas.

Onda su zatražili da pročita ono što je do tada napisao.

- Nisam ponio - priznade.

Tada su tražili da piše i odmah pročita napisano.

I Nepoznati Dramatičar je pročitao prvu rečenicu.

- Pa to nije poezija! - razočarala se jedna tipkačica.

- Na ulazu piše da pišem dramu! - podsjeti ih Nepoznati Dramatičar.

Pročitao je prvu stranicu.

Nije im se svidjelo.

Ne bi im se svidjela ni cijela drama, pomisli Dramatičar.

- Ovo je tragedija! - poviče Nepoznati Dramatičar i zaplače kao neki veliki tragičar.

Sutradan dođe televizijska ekipa. Snimali su Nepoznatog jednu minutu i otišli. Tu minutu emitirat će u posljednjim velegradskim novostima.

Nepoznati Dramatičar ih neće dočekati. Zaspat će u naslonjaču ne vidjevši sebe samog i tragičnog.

Dramu će nastaviti da piše kao i uvijek. Sam. Bez nade da će je neko kazalište izvesti.

Priča: Dnevnik u kinu

2009-01-29T09:23:00.001+01:00

DNEVNIK U KINU

Rekla je:

- Pogledaj koji igra film pa mi javi.

Otišao sam. Zar L. zanima koji je film? Zar ne idemo u kino samo zato da se ugrijemo? Zar je film bitan?

Ili jest? Prošli put se zablenula u jedan od najgorih filmova koji sam ikad gledao. Vrijeme nježnosti. Poslije sam saznao da je taj film snimljen po nekom romanu. Jedino vrijedno u filmu je uloga Jacka Nickolsona. Tumači lik bivšeg astronauta. Lik kojeg u romanu ni nema!

L. je poslije filma rekla:

- Baš me zanima, a ti navalio na mene!

Zar naše vrijeme u kinu nije vrijeme nježnosti? Zar nisam bio dovoljno nježan?

Vraćam se. L. razgovara s nekom ženom koju ne poznajem. Stara prijateljica. Još iz škole. Godinama se nisu vidjele. Razumijem, ali mogla me predstaviti pa nastaviti brbljati.

- Jesi li kupio karte? - samo me pita.

Zar sam trebao? Nije rekla. Ne pita koji se film daje.

Odlazim kupiti. Kao i uvijek po njenoj želji tražim jedanaesti red, sredinu.

Biljetarka mi daje ulaznice koje su na redu.

- Tražio sam...

- Sjednite gdje hoćete. Ima mjesta!

I zaista će biti. Dvorana s pet stotina sjedišta primit će jedva pedeset posjetitelja.

Njih dvije još blebeću. Konačno zvoni. Vrijeme ulaska.

L. sjedi s moje lijeve strane kako nikad nije sjedila. Kako ću je zagrliti lijevom rukom? O ljubljenju da ne govorim.

Njena prijateljica vadi iz svoje tašne bilježnicu. To je dnevnik tipa koji je bio zaljubljen u L. Ali to joj nikad nije rekao. Poginuo u prometnoj nesreći.

L - ina prijateljica čita iz dnevnika. Zašto se nitko u dvorani ne buni? Tek sad vidim. Ostali gledatelji su daleko ispred nas. Mi smo u zadnjem redu. Dvadeset i prvom.

Ona i dalje čita skaredne stranice dnevnika čijeg vlasnika je omela smrt da ga ne spali kao što sam ja spalio svoj. L. plače.

Grlim je lijevom rukom. Poljupcem zatvaram ta bestidna usta.

Priča: Crvene čarape

2009-01-29T09:21:00.001+01:00

CRVENE ČARAPE

Svi su se čudili. Kako možeš s tim gadom? Ruke do zemlje. Noge ko štapići!

A šta nosi na nogama? Jestel vidili?

Nosi čarape. Samo čarape. Bez cipela. Kreten!

Da, čarape. Crvene čarape. Ko od vas nosi crvene čarape? I to bez cipela, jadnici!

Šta da radim?

Mogo sam samo skinut ih i na svoje noge navuć. Al to ne bi bio trofej. To bi bila krađa. Zvali bi me čarapar. A on bi ih pokušo na sve načine vratit. Ubio bi me!

Bolje ja njega nego on mene!

Ko od vas nosi crvene čarape, bijednici? I to bez cipela! Samo ja!

I neću ih više skidat, naravno. S nje neću silazit! S crvenim čarapama na nogama. Samo.

I sad kad imam crvene čarape mogu s njom radit šta god hoću. Sve ono što je pokojnik radio. I više!

Ulazim u njeno dvorište. Ne kucam na njena vrata. Ulazim u kuću koja je sad i moja.

Dočeka me uplakana. Dakle, zna šta se zbilo. Ko bi plako za onom spodobom!

Razmišljam kako...

Skini čarape, kaže. Skini te crvene čarape. Užasno ti smrde!

Priča: Češalj

2009-01-29T09:18:00.001+01:00

ČEŠALJ

- Zašto ste dali češalj onom, čovjeku?

- Ja mu ga nisam dao.

- Zašto ste mu ga prodali?

- Platio je.

- Ali on je ćelav!

- Vidio sam.

- To vas ne čudi?

- Ne.

- Ne interesira vas budućnost vašega češlja?

- Više nije moj.

- Bio je.

- Moj je novac.

- Vaši kupci vas se ne tiču?

- Tiču.

- Onda vas se tiče i češalj!

- Svejedno mi je što će njime raditi.

- Češljati se sigurno neće!

- Možda će češljati vlasulju.

- Ne nosi je.

- Možda će nekome pokloniti.

- To je sasvim običan češalj.

- Napolje iz moje prodavaonice!

- Nisam htio omalovažavati vašu robu.

- Šta vas se tiče moja roba!

- Ne tiče...

- Napolje!

Priča: Večera

2009-01-29T09:12:00.001+01:00

VEČERA

Toga tjedna je radila drugu smjenu. Bila zaposlena kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi.

Večera njezine mame bila je gotova u osam. Svakoga je nutkala te kako ne bi i mene. Svoga jedinoga zeta.

Ne, rekao sam. Sačekat ću njenu kćerku. Ona će doći u devet. Zajedno ćemo večerati. Kao i uvijek. Ono što je njena mama skuhala. Njena kćerka nikad ne kuha. I zašto bi kad ima mamu? Ona se uvijek vraća umorna nakon trosatnog sjedenja u razredu. Preumorna, kaže. Dolazi, večera i ide spavati. Sa mnom, na francuskom ležaju. Bez želje da skine spavaćicu.

No, punica me jednako nagovarala da večeram s njom i njenim mužem.

I popustio sam.

Što je mislila? Da sam gladan? I bio sam.

Da ću moći nakon jednog sata ponovno jesti drugu večeru? Prvu prešutjeti.

Da sam znao kako će moja žena pobjesnjeti lagao bih. Jeo bih. Silom. Makar i povratio. Ima i gorih stvari.

Punac je zagalamio na svoju ženu. Njih dvoje brzo sjedoše u svoj automobil i odvezoše se u stan u koji su dolazili vikendom. Nije bio vikend. Ostaviše nas same.

Istjerivala me iz kuće. Iz njezine kuće. Pravi vlasnici su zapravo bili njezini roditelji. Ali ona je njihova kćer. Ona će naslijediti kuću koju i za njihovog života smatra svojom.

Poželio sam da odem. Da se vratim. Svojim roditeljima. Punac je prije vjenčanja i šali rekao da ću se vratiti mami.

Zašto baš mami? Nisam ga to pitao.

Ona je opsovala. Ako se to moglo nazvati psovkom. Mamu ti bezobraznu! Izostavila upravo bezobrazni glagol.

Nikad nije psovala. Nije dopuštala da i ja psujem.

Izišao sam. U hodnik. Promatrao svoju jaknu na vješalici. Ne, jakna nije bila moja. Kupila mi je moja žena.

A druga? I nju mi je ona kupila.

Hlače na meni bile su muške. Kupila ih je ženska ruka.

Košulja također.

Čak i potkošulja. Gaće.

Nisam odjenuo jaknu.

Skinuo sam hlače te zimske večeri.

Onda i potkošulju. I gaće.

Zašto ne izlazi? Zašto ne gleda što radi njen poludjeli muž?

Stajao sam u hodniku. Drhtao.

Pada li sada snijeg i na krov kuće mojih roditelja?

Spustio sam se na nezastrti pod.

Ona će otvoriti vrata. Pitati me što radim ovdje.

Neka pita. Ništa joj neću reći. Ništa odgovoriti.

Neka galami. Ni prvi ni zadnji put.

Bit ću gluh.

Ne, nisam gluh. Samo će na jedno ući a na drugo izaći. Kako to biva muškarcima koji slušaju žene. Slušaju a ne čuju.

Zašto bih je slušao? Kad je slušala ona mene?

Ona je umorna. Preumorna. Spava zasluženim snom. Snom pravednika. U svom krevetu. Pod svojom posteljinom. Spava i iza svojih vrata ne čuje mene koji plačem.